Mnogi mi klijenti tijekom prvog razgovora kažu nešto slično: „Znam odakle potječe moj problem. Razumijem svoje djetinjstvo, odnose i obrasce. Znam čak i kako bih se trebao ponašati, ali unatoč tome ne mogu reagirati drukčije.“ Iza tih riječi često stoji mnogo iskrenog rada. Neki su pročitali brojne knjige, dok su drugi godinama odlazili na psihoterapiju i postupno razumjeli kada je njihova poteškoća nastala, zašto se ponavlja i kako utječe na njihove odnose i život. Međutim, pri sljedećem okidaču tijelo ponovno reagira tjeskobom, panikom, povlačenjem, ljutnjom ili osjećajem bespomoćnosti.
To ne znači da je njihov prethodni rad bio uzaludan. Razumijevanje je važno i često predstavlja prvi korak prema promjeni. Čovjeku može pomoći da se prestane osuđivati, da svoje reakcije sagleda u širem kontekstu i prepozna povezanost između prošlosti i sadašnjosti. Ipak, razumjeti zašto se nešto događa nije isto što i doživjeti promjenu na razini na kojoj se reakcija zapravo pokreće.
Psihoterapija nije samo jedna metoda
Psihoterapija je širok pojam koji obuhvaća vrlo različite pristupe. Neki su više usmjereni na misli i ponašanje, a drugi na odnose, emocije, rana iskustva, tijelo ili nesvjesne procese. Zato ne bi bilo ispravno tvrditi da se psihoterapija bavi samo razgovorom i svjesnim razumijevanjem, dok bi jedino hipnoterapija dopirala dublje. I mnogi psihoterapijski pristupi mogu dovesti do dubokih emocionalnih i tjelesnih promjena.
Razlika je ponajprije u načinu na koji terapeut i klijent koriste pažnju, unutarnje doživljavanje i terapijski odnos. Klinička hipnoterapija namjerno koristi hipnozu, koju možemo definirati kao stanje usmjerene pažnje i smanjene svjesnosti manje važnih vanjskih događaja, pri čemu se povećava sposobnost reagiranja na sugestije. Hipnoza nije san, nesvijest niti gubitak kontrole. Mnogi ljudi tijekom hipnoze dožive duboku opuštenost, ali sama opuštenost nije njezina bit.
Psihoterapija i hipnoterapija zato nisu nužno suprotstavljene. Hipnoza se može koristiti unutar psihoterapijskog, zdravstvenog ili drugog stručno vođenog terapijskog procesa. Važnije od samog naziva metode jest tko je provodi, na koji je način koristi i je li odabrani pristup primjeren pojedinoj osobi.
Kada svijest razumije, ali tijelo i dalje reagira na stari način
Čovjek može potpuno jasno razumjeti da opasnosti više nema, da ga određena osoba ne ugrožava, da mu napadaj panike neće naštetiti ili da događaj iz djetinjstva više nije dio sadašnjosti. Unatoč tome, srce može početi ubrzano kucati, disanje postati plitko, tijelo se napeti, a može se pojaviti snažan strah ili osjećaj gubitka kontrole. Svijest zna da je čovjek siguran, ali njegov unutarnji sustav i dalje reagira kao da opasnost još traje.
Kada govorimo o nesvjesnom umu, ne govorimo nužno o nekom skrivenom prostoru u kojem su pohranjeni svi odgovori. Riječ je o procesima koji utječu na naše doživljavanje, iako ih u određenom trenutku svjesno ne usmjeravamo. Tu pripadaju automatske emocionalne povezanosti, tjelesne reakcije, navike, naučeni načini zaštite i iskustva koja utječu na nas čak i kada o njima ne razmišljamo.
Neke su se reakcije možda razvile u razdoblju kada su imale važnu ulogu. Povlačenje je moglo čovjeka štititi od sukoba, stalna budnost pomagala mu je predvidjeti opasnost, a potreba za kontrolom pružala mu je osjećaj sigurnosti. Problem nastaje kada se ista reakcija nastavi pojavljivati i u okolnostima u kojima više nije potrebna. Svijest je pokušava ukloniti, dok je drugi dio čovjeka još uvijek doživljava kao zaštitu.
Zato dodatno razmišljanje ponekad ne dovodi do promjene. Čovjek već zna što bi trebao misliti i kako bi trebao reagirati, ali reakcija započinje prije nego što je može svjesno zaustaviti. Tada nije dovoljno ponovno si govoriti da je sve u redu. Njegov unutarnji sustav sigurnost, slobodu ili novu mogućnost mora i neposredno doživjeti.
Kako u tome može pomoći hipnoterapija?
U hipnozi se klijentu ništa ne nameće i terapeut ne preuzima vlast nad njegovim umom. Klijent ostaje aktivan sudionik procesa, čuje terapeuta, može govoriti, postavljati pitanja, otvoriti oči ili u svakom trenutku prekinuti proces. Tijekom hipnoze svjesno razmišljanje ne isključuje se, ali ne mora neprekidno usmjeravati sve što se događa.
Terapeut glasom, pitanjima, metaforama, tišinom, usmjeravanjem pažnje i praćenjem tjelesnih osjećaja može pomoći klijentu da vlastito iskustvo počne opažati na drukčiji način. Ponekad se pojavi povezanost s prošlim iskustvom, ponekad emocija kojoj čovjek do tada nije mogao pružiti prostor, a ponekad zaboravljeni unutarnji resurs ili nova mogućnost reagiranja. Promjena ne dolazi uvijek u obliku jasnog odgovora ili objašnjenja. Može se izraziti kao drukčiji tjelesni osjećaj, dublja smirenost, promijenjen odnos prema sjećanju ili iskustvo da stara reakcija više nije jedina mogućnost.
Nesvjesni um nije samo prostor potisnutih emocija i bolnih sjećanja. U njemu se nalaze i čovjekova iskustva, sposobnosti, vrijednosti, kreativnost i prirodna inteligencija kojom se cijeloga života prilagođavao okolnostima. Klijent često već posjeduje važne resurse potrebne za promjenu, ali im u uobičajenom stanju ne može pristupiti ili ih zbog usmjerenosti na problem uopće ne prepoznaje.
Zadatak terapeuta zato nije klijentu određivati kakav bi trebao postati. Može mu pružiti stručno objašnjenje, sigurnosnu preporuku ili usmjerenje, ali ne može umjesto njega otkriti što je za njega istinito. Bitna promjena događa se kada klijent sam doživi novu unutarnju mogućnost. Pravi odgovor često ne pronalazimo tako da o sebi još više razmišljamo. Ponekad ga moramo neposredno doživjeti.
Hipnoterapija nije potraga za jednim skrivenim uzrokom
U hipnoterapiji nije uvijek potrebno tražiti jedan događaj iz djetinjstva koji bi trebao objasniti sve kasnije poteškoće. Čovjekovo je doživljavanje obično rezultat brojnih međusobno povezanih iskustava, odnosa, tjelesnih reakcija, uvjerenja i načina prilagođavanja. Čak i kada se tijekom terapije pojavi važno sjećanje, cilj nije dokazati da smo pronašli konačni uzrok, nego promijeniti način na koji to iskustvo još uvijek živi u čovjeku.
Cilj također nije da klijent bolno iskustvo ponovno proživi u njegovu punom intenzitetu. Kvalitetan terapijski rad uzima u obzir njegove mogućnosti, tempo i osjećaj sigurnosti. Ponekad je potrebno raditi s prošlošću, dok je drugi put važnije ojačati unutarnje resurse, promijeniti odnos između različitih dijelova osobnosti ili stvoriti novo iskustvo u sadašnjosti. Terapeut se ne bi trebao čvrsto držati jedne tehnike ili unaprijed pripremljenog objašnjenja, nego mora neprestano pratiti osobu koja se nalazi pred njim.
Zbog kojih poteškoća ljudi traže hipnoterapiju?
Ljudi se za hipnoterapiju najčešće zanimaju zbog anksioznosti, dugotrajne unutarnje napetosti, napadaja panike, fobija, posljedica traumatskih iskustava, niskog samopouzdanja, ograničavajućih uvjerenja, neželjenih navika, nesanice, stresa, sagorijevanja, psihosomatskih tegoba, depresivnog raspoloženja ili osjećaja da su izgubili kontakt sa sobom. To što ljudi zbog određene poteškoće traže hipnoterapiju, naravno, ne znači da je hipnoterapija kod svih tih stanja jednako istražena ili primjerena svakoj osobi.
Istraživačka potpora posebno je izražena kod primjene hipnoze za ublažavanje boli, hipnoterapije usmjerene na crijeva kod sindroma iritabilnog crijeva te smanjivanja boli i tjeskobe tijekom određenih medicinskih postupaka. Kod brojnih drugih psiholoških poteškoća rezultati istraživanja raznolikiji su, zbog čega su važni realna očekivanja, individualna procjena i praćenje stvarnog učinka terapije.
Kod akutne suicidalne ugroženosti, psihotičnih simptoma, teške depresije ili drugih ozbiljnih psihijatrijskih stanja hipnoterapija ne smije zamijeniti odgovarajuće medicinsko i psihijatrijsko liječenje. Može biti dio šireg plana liječenja kada je to stručno opravdano i kada među stručnjacima postoji odgovarajuća suradnja.
Zašto je osposobljenost hipnoterapeuta toliko važna?
Hipnoza je alat, a sama tehnika još ne jamči kvalitetan ili siguran terapijski rad. Terapeut mora znati procijeniti je li hipnoterapija primjerena određenoj osobi, prepoznati stanja kod kojih je potrebna drukčija ili dodatna pomoć, uspostaviti siguran odnos, poštovati klijentove granice i raditi bez nametanja vlastitih objašnjenja. Također mora poznavati granice vlastite osposobljenosti i znati kada klijenta treba uputiti liječniku, psihijatru, kliničkom psihologu ili drugom stručnjaku.
Američka psihijatrijska udruga u svojem službenom stajalištu naglašava da hipnozu trebaju primjenjivati odgovarajuće osposobljeni i licencirani zdravstveni stručnjaci unutar područja vlastitih kompetencija te nakon odgovarajuće medicinske i psihijatrijske procjene. Edukacija iz hipnoze trebala bi, osim teorijskog znanja, uključivati i supervizirani klinički rad.
To je važno i zato što svi hipnoterapeuti nemaju isto prethodno obrazovanje pa ne mogu samostalno raditi s jednakim poteškoćama. Poznavanje hipnotičkih indukcija ili sugestija ne daje osobi kompetencije za liječenje svih psihičkih i zdravstvenih stanja. Tehnika se može naučiti razmjerno brzo, ali razvoj kliničke procjene, prisutnosti, etičke odgovornosti i sposobnosti da terapeut ostane stabilan i uz intenzivne klijentove reakcije zahtijeva znatno više vremena.
Upravo zato na Akademiji hipnoterapije provodimo dvogodišnji studij kliničke hipnoterapije u kojem se stručno znanje povezuje s praktičnim vježbama, kliničkim demonstracijama, supervizijom, mentorstvom i osobnim razvojem budućeg terapeuta. Dobrom terapeutu nisu potrebne samo tehnike. Mora poznavati i vlastite reakcije, granice i slijepe točke jer druge može pratiti samo toliko duboko koliko je spreman upoznati samoga sebe.
Što je, dakle, bolje: psihoterapija ili hipnoterapija?
Ne postoji univerzalan odgovor. Za nekoga je najprimjerenija psihoterapija, za drugoga hipnoterapija, dok se u mnogim slučajevima ta dva načina rada nadopunjuju. Nekome je prije svega potreban siguran odnos i dovoljno vremena da postupno razumije i poveže vlastitu priču. Druga osoba već sve razumije, ali joj je potreban neposredniji iskustveni rad s automatskim emocionalnim i tjelesnim reakcijama.
Važnije od pitanja koja je metoda bolja jest pitanje dopire li odabrani pristup do onoga što problem još uvijek održava. Je li čovjek svoju poteškoću samo objasnio ili se promijenila i njegova stvarna unutarnja reakcija? Događa li se pri susretu s okidačem i dalje isto ili se u njemu pojavio prostor za drukčije iskustvo i drukčiju odluku?
Čovjek nije samo skup misli koje treba ispraviti. On je tijelo, odnos, sjećanje, živčani sustav, nesvjesni procesi i nešto što nijednim objašnjenjem ne možemo potpuno obuhvatiti. Zato do promjene ponekad ne dolazimo tako da o sebi saznamo još više, nego tako da sebe neposredno doživimo na drukčiji način.
Ako mnogo toga razumijete, ali u ključnim trenucima i dalje reagirate na stari način, više o načinu mojeg rada možete pročitati na stranici klinička hipnoterapija ili se prijaviti za besplatne uvodne konzultacije.