To je jedno od najčešćih pitanja koja dobivam od ljudi koji razmišljaju o edukaciji iz hipnoterapije. Odgovor ovisi o tome što podrazumijevamo pod riječima „postati hipnoterapeut“. Osnovna hipnotička indukcija, produbljivanje transa i nekoliko jednostavnih sugestivnih postupaka mogu se naučiti razmjerno brzo. Čovjek već nakon kraće edukacije može razumjeti osnovna načela hipnoze i drugu osobu voditi u hipnotičko stanje. Međutim, to još ne znači da je spreman samostalno raditi s njezinim emocionalnim poteškoćama, traumatskim iskustvima, unutarnjim konfliktima ili psihičkim tegobama.

Postati dobar hipnoterapeut obično traje nekoliko godina. Ne zato što su hipnotičke tehnike toliko složene, nego zato što je složen čovjek. Nijedna dva klijenta ne doživljavaju jednaku poteškoću na potpuno isti način. Iza anksioznosti se kod jedne osobe može nalaziti dugogodišnji osjećaj ugroženosti, kod druge potisnuta ljutnja, kod treće strah od gubitka kontrole, a kod četvrte životna situacija u kojoj tijelo napetošću upozorava da nešto nije u redu. Ako terapeut kod svih primijeni isti postupak, možda poznaje tehniku, ali još ne razumije terapiju.

Hipnoza se može naučiti brzo, ali terapeuta razvijaju iskustva

Na edukaciji na kojoj polaznici međusobno vježbaju osnovne indukcije hipnoza često djeluje jednostavno. Osoba slijedi upute, zatvori oči, opusti se i reagira približno onako kako očekujemo. Pravi terapijski rad počinje onda kada klijent ne slijedi unaprijed pripremljeni scenarij, kada ne može vizualizirati, kada cijelo vrijeme analizira, kada se iznenada pojavi snažna emocija ili kada simptom ima važnu zaštitnu funkciju koju u početku još ne razumijemo.

Tada nije dovoljno da terapeut napamet zna izvesti sljedeći korak. Mora znati slušati, opažati suptilne promjene u glasu, disanju i tijelu, procijeniti što klijentu u određenom trenutku treba te, kada je potrebno, potpuno napustiti početni plan. Ponekad je potrebno produbiti trans, drugi put klijenta više povezati sa sadašnjim trenutkom, a ponekad slijediti tjelesni osjećaj, sjećanje ili metaforu. Često je najvažnije stvoriti dovoljno siguran prostor u kojem se nešto može početi mijenjati samo od sebe.

Nakon više tisuća provedenih hipnoterapijskih seansi mogu reći da sama indukcija predstavlja samo malen dio terapijskog znanja. Mnogo je zahtjevnije razumjeti što održava problem, zašto se određena reakcija ponavlja i kako pomoći klijentu bez nametanja vlastitih objašnjenja. Klijent ne dolazi terapeutu kako bi on nad njim izveo neku tehniku. Dolazi zato što želi da se nešto u njegovu životu doista promijeni.

Zašto nekoliko vikenda obično nije dovoljno?

Tijekom nekoliko vikenda moguće je naučiti brojne korisne postupke. Međutim, teško je u tako kratkom vremenu razviti kliničku procjenu, sposobnost prilagođavanja i unutarnju stabilnost koje zahtijeva rad sa stvarnim klijentima. Terapeut se mora susresti s različitim ljudima, promatrati njihove reakcije, pogriješiti, prepoznati vlastite pogreške i o svojem radu razmišljati zajedno s iskusnim supervizorom.

Važno je i da zna prepoznati granice vlastitog znanja. Nije svaka poteškoća prikladna za hipnoterapiju niti je svaki hipnoterapeut osposobljen za rad sa svim stanjima. Odgovoran terapeut mora prepoznati kada je klijentu potrebna liječnička, psihijatrijska, psihološka ili druga stručna pomoć te kada hipnoterapija može biti samo dio šireg liječenja. To se ne može naučiti samo čitanjem priručnika ili pamćenjem terapijskih skripti.

Trajanje edukacije samo po sebi, naravno, još nije jamstvo kvalitete. Netko može nekoliko godina pohađati predavanja, a imati vrlo malo praktičnog rada. Druga osoba može u kraćem razdoblju mnogo vježbati, prihvaćati povratne informacije i brzo se razvijati. Unatoč tome, vrijeme ostaje važno jer se neka iskustva ne mogu ubrzati. Terapeut mora imati dovoljno susreta s ljudima kako bi počeo razlikovati ono što zamišlja o klijentu od onoga što se u njemu doista događa.

Najzahtjevniji dio hipnoterapije nije odabir tehnike

Početnik se često pita koju bi tehniku trebao primijeniti kod anksioznosti, niskog samopouzdanja, nesanice ili napadaja panike. S iskustvom važnije postaje pitanje što se događa u čovjeku koji sjedi pred nama. Ista dijagnoza ili jednak simptom ne znače da se u pozadini odvija isti unutarnji proces. Tehnika koja je jednoj osobi mnogo pomogla za drugu može biti previše izravna, prebrza ili potpuno pogrešna.

U svojem radu zato ne polazim od uvjerenja da za svaku poteškoću postoji unaprijed pripremljeni postupak. Tehnike su važne, ali one moraju služiti klijentu, a ne klijent tehnici. Dobar hipnoterapeut zna primijeniti sugestiju, regresiju, metaforu, rad s unutarnjim dijelovima, tjelesnim doživljavanjem ili neki drugi pristup, ali se nijedne metode ne drži samo zato što je poznaje. Cijelo vrijeme prati klijentove reakcije i spreman je promijeniti smjer.

S godinama terapeut često ne primjenjuje sve više tehnika, nego one koje koristi bira promišljenije. Također uči da nije potrebno svaki proces usmjeravati, objašnjavati ili pokušavati ubrzati. Ponekad je najvažnije znati ostati prisutan, dopustiti tišinu i vjerovati inteligenciji procesa koji se razvija u klijentu.

Hipnoterapeut mora raditi i na sebi

Važan dio edukacije iz hipnoterapije jest osobni razvoj terapeuta. Čovjek koji prati nesvjesne procese drugih mora naučiti prepoznavati i vlastite reakcije, potrebe i slijepe točke. Ako terapeut teško podnosi tišinu, možda će je prebrzo ispuniti. Ako se boji snažnih emocija, nesvjesno će odvraćati klijenta od njih. Ako mu je potrebno da uvijek bude u pravu, klijentu može nametati objašnjenja koja više proizlaze iz njega samoga nego iz klijentova doživljavanja.

Rad na sebi ne znači da terapeut mora biti bez poteškoća ili da prije početka rada mora postići nekakvo savršeno unutarnje stanje. Znači, međutim, da je spreman opažati vlastite obrasce, prihvaćati povratne informacije i preuzeti odgovornost za ono što unosi u terapijski odnos. S vremenom se mogu razviti veća unutarnja smirenost, manja poistovjećenost s vlastitim mislima, veća prisutnost i otvorenost te sposobnost ostati uz čovjeka čak i onda kada nemamo trenutačan odgovor.

Terapeut klijenta ne može voditi nekamo kamo sam nije spreman pogledati. Ako se boji vlastite boli, teško će se približiti boli drugoga. Ako je potpuno zarobljen u vlastitim predodžbama, teško će istinski slušati. Upravo zato osobni iskustveni rad nije dodatak stručnoj edukaciji, nego jedan od njezinih važnih temelja.

Zašto neki ljudi kažu da hipnoza nije djelovala?

Često me kontaktiraju ljudi koji kažu da su hipnozu već pokušali, ali da kod njih nije djelovala. Takvo iskustvo ne mora značiti da osoba nije podložna hipnozi ili da joj hipnoterapija ne može pomoći. Često samo znači da primijenjeni način rada nije doveo do željene promjene.

Možda je bila primijenjena općenita sugestija koja nije uzela u obzir stvarnu pozadinu poteškoće. Možda je terapeut pokušao ukloniti simptom, a da nije razumio njegovu funkciju. Možda se klijent nije osjećao dovoljno sigurno, očekivanja nisu bila realna ili odabrani pristup nije bio prikladan za njegovo stanje. Ponekad je terapeut dobro poznavao hipnozu, ali nije imao dovoljno znanja za rad sa složenošću problema s kojim se klijent suočavao.

Hipnoza nije sredstvo koje djeluje neovisno o čovjeku, terapijskom odnosu i načinu na koji se primjenjuje. Netko može doživjeti vrlo dubok trans, a da se njegova poteškoća ne promijeni. Druga osoba možda nema osjećaj da je bila osobito duboko hipnotizirana, ali nakon seanse primijeti važnu promjenu u svojoj reakciji. Dubina opuštenosti zato nije isto što i dubina terapijske promjene.

Kada je osoba spremna za samostalan rad?

Na to pitanje nije moguće odgovoriti samo brojem mjeseci ili stečenim certifikatom. Polaznik već tijekom edukacije može postupno početi izvoditi jednostavne vježbe, a kasnije i ograničen praktični rad pod supervizijom. Za samostalan rad mora, međutim, pokazati da razumije osnovna načela hipnoze, zna uspostaviti siguran odnos, prilagoditi proces klijentu, prepoznati rizike i ostati unutar vlastitih kompetencija.

U ZKH-u – Savezu za kliničku hipnoterapiju zastupamo stajalište da kvalitetna priprema hipnoterapeuta treba uključivati najmanje 200 sati stručne edukacije, najmanje dvije godine kontinuiranog usavršavanja, praktičan rad s klijentima, superviziju, provjeru kompetencija te osobni iskustveni rad i razvoj terapeuta. Takvi standardi nisu namijenjeni stvaranju nepotrebnih prepreka, nego zaštiti klijenata i razvoju odgovorne struke.

Čak ni ispunjavanje tih uvjeta ne znači da je osoba postala majstor hipnoterapije. To znači da je stekla dovoljno čvrste temelje za daljnji rad i učenje. Certifikat zato ne bi trebao predstavljati kraj edukacije, nego potvrdu da je terapeut postigao određenu razinu osposobljenosti i da je spreman preuzeti odgovornost za rad unutar jasno određenih granica.

Zašto naš studij hipnoterapije traje dvije godine?

Na Akademiji hipnoterapije provodimo dvogodišnji stručni program jer želimo da se znanje razvija postupno i cijelo vrijeme povezuje s praksom. Polaznici ne upoznaju samo hipnotičke indukcije i pojedine tehnike, nego uče slušati, oblikovati terapijski proces, raditi s različitim reakcijama klijenata, donositi etičke odluke i prepoznavati granice vlastitih kompetencija.

Dvije godine omogućuju polazniku da novo znanje najprije razumije, zatim ga vježba, primijeni u praksi, susretne se s pitanjima i poteškoćama te se s tim iskustvima vrati u superviziju i daljnju edukaciju. Upravo je taj ponavljajući proces mnogo važniji od jednokratnog slušanja predavanja ili prikupljanja velikog broja tehnika.

Cilj nije stvoriti terapeuta koji zna odgovor na svako pitanje. Takav terapeut ne postoji. Cilj je razviti čovjeka koji zna razmišljati, opažati, ostati prisutan, priznati kada nešto ne zna i potražiti odgovarajuću pomoć. To su osobine na kojima poslije može graditi vlastito iskustvo i vlastiti terapijski stil.

Učenje hipnoterapije ne završava završetkom školovanja

Čovjek može u kratkom vremenu naučiti voditi hipnozu. Međutim, za razvoj dobrog hipnoterapeuta potrebni su učenje, praksa, supervizija, osobni rad i vrijeme. Istinsko majstorstvo ne nastaje stjecanjem naziva, nego tijekom godina susretanja s ljudima, provjeravanja vlastitog rada i spremnosti terapeuta da se i sam mijenja.

Hipnoterapija je područje u kojem terapeut raste zajedno sa svojim klijentima. Svaki čovjek koji uđe u terapijski prostor može nam otkriti nešto što nećemo pronaći ni u jednom priručniku. Upravo zato najbolji terapeuti obično ne postaju oni koji vjeruju da već sve znaju, nego oni koji su spremni ostati učenici cijeloga života.