Anksioznost često ne počinje mišlju, nego osjećajem u tijelu. Čovjek osjeti pritisak u prsima, napetost u trbuhu, ubrzano lupanje srca, otežano disanje, vrtoglavicu ili neodređen osjećaj da će se dogoditi nešto strašno. Budući da ne zna objasniti te osjećaje, počinje ih analizirati. Pita se je li s njim nešto pogrešno, hoće li izgubiti kontrolu, onesvijestiti se, teško se razboljeti ili doživjeti panični napad.

Što više razmišlja o opasnosti, tijelo snažnije reagira. Jača tjelesna reakcija zatim stvara još strašnije misli. Čovjek se nađe u začaranom krugu iz kojeg se pokušava izvući dodatnim nadzorom, provjeravanjem i razmišljanjem, ali upravo time često još više povećava osjećaj ugroženosti.

Anksioznost stoga nije samo problem pretjeranog razmišljanja. Riječ je o povezanosti između tjelesnog alarmnog sustava, načina na koji tumačimo tjelesne osjete i nesvjesnih obrazaca koji čovjeka potiču da se od tih osjećaja udaljava. Istraživanja kognitivnih modela paničnog poremećaja potvrđuju da katastrofično tumačenje uobičajenih tjelesnih osjeta može značajno održavati začarani krug straha i paničnih napada.

Zašto razumijevanje anksioznosti često nije dovoljno

Mnogi ljudi koji pate od anksioznosti vrlo dobro razumiju svoj problem. Pročitali su brojne knjige, slušali podcaste i analizirali svoje djetinjstvo. Znaju da panični napad najvjerojatnije nije srčani udar i da njihove katastrofične misli nisu realne. Unatoč tome, tijelo i dalje reagira kao da je opasnost stvarna.

Razlog je u tome što se anksiozna reakcija ne održava samo na razini svjesnog razmišljanja. Svjesni um može znati da je čovjek siguran, dok nesvjesni um i tijelo još uvijek očekuju opasnost. Zbog toga racionalno uvjeravanje često ne dopire do onog dijela čovjeka koji strah zapravo stvara.

Obrazac možemo pojednostavljeno prikazati ovako:

tjelesni alarm → katastrofično tumačenje → još više straha → provjeravanje ili izbjegavanje → kratkotrajno olakšanje → još osjetljiviji alarmni sustav

Kada čovjek napusti trgovinu jer osjeti tjeskobu, kratkoročno osjeti olakšanje. Međutim, njegov nesvjesni um iz toga ne nauči da je trgovina bila sigurna. Nauči da ga je od opasnosti spasilo upravo to što je pobjegao. Sljedeći put alarm se zato može uključiti još ranije.

Jednako vrijedi i za neprestano provjeravanje pulsa, disanja, krvnog tlaka ili drugih tjelesnih osjeta. Što više pozornosti čovjek posvećuje mogućoj opasnosti, to postaje osjetljiviji na najmanju promjenu u tijelu. Život se postupno počinje sužavati jer osoba više ne donosi odluke na temelju svojih želja, nego prema tome gdje bi se mogla osjećati dovoljno sigurno.

Odakle potječe anksioznost?

Ne postoji samo jedan uzrok anksioznosti. Kod nekih se ljudi razvije nakon razdoblja dugotrajne preopterećenosti, bolesti, gubitka, teškog prekida odnosa ili drugog životnog potresa. Kod drugih je povezana s iskustvom da svijet još u djetinjstvu nije bio dovoljno siguran, predvidljiv ili emocionalno stabilan.

Dijete je potpuno ovisno o odraslima. Ako često ostaje samo sa strahom, ako se njegovi osjećaji negiraju ili ako nikada ne zna kakvu reakciju može očekivati od roditelja, može se naučiti neprestano promatrati okolinu i unaprijed predviđati opasnost. Takva budnost možda je u djetinjstvu predstavljala smislen oblik zaštite, ali poslije može postati izvor pretjeranog razmišljanja, sumnji, tjelesne napetosti i teškoća pri donošenju odluka.

U hipnoterapiji ipak ne pretpostavljamo automatski da se iza svake anksioznosti nalazi trauma iz djetinjstva. Ponekad se pokaže starije sjećanje ili emocionalna rana, a ponekad unutarnji sukob, potisnuta ljutnja, strah od gubitka kontrole ili osjećaj da osoba živi protivno sebi. Kod nekih nije potrebno otkriti nijedan konkretan događaj. Dovoljno je da nauče drukčije doživljavati tjelesni osjećaj kojem su se do tada neprestano opirali.

Kako hipnoterapija može pomoći kod anksioznosti?

Hipnoterapija za anksioznost nije samo opuštanje i ponavljanje pozitivnih sugestija. Ako klijentu kažemo da bude miran dok njegovo tijelo još uvijek očekuje opasnost, dotaknuli smo samo površinu problema.

Kod dubljeg hipnoterapijskog rada najprije uspostavljamo osjećaj sigurnosti, povjerenja i kvalitetan terapijski odnos. Klijenta ne prisiljavamo da se odmah suoči s najsnažnijim strahom i ne preplavljujemo ga osjećajima koje još ne može obraditi. Najprije mu pomažemo da uspostavi kontakt s unutarnjim resursima, osjećajem stabilnosti i sposobnošću promatranja vlastitog doživljavanja.

U stanju hipnoze klijent se može postupno okrenuti osjećaju od kojeg je prije bježao. Umjesto da ga odmah analizira ili pokušava ukloniti, počinje istraživati kako ga zaista doživljava u tijelu. Može ga osjetiti kao pritisak, toplinu, drhtanje, stezanje, prazninu ili pokret.

Pritom ga možemo pitati što se događa ako nekoliko trenutaka ne pokušava promijeniti taj osjećaj, od čega ga on pokušava zaštititi i što bi mogao trebati onaj dio njega koji stvara strah. Takva pitanja nisu namijenjena intelektualnom traženju točnog odgovora. Ona klijentu pomažu da počne neposredno opažati svoj unutarnji proces.

Kada osjećaju više ne dodaje nove katastrofične interpretacije, njegov odnos prema strahu može se početi mijenjati. Ono što je prije doživljavao kao nešto nepodnošljivo prvi put može prepoznati kao tjelesnu energiju koja dolazi, mijenja se i ponovno odlazi. Važna promjena često počinje upravo u trenutku kada čovjek otkrije da osjećaj ne mora uništiti kako bi bio siguran.

Rad s nesvjesnim uzrokom

Kod nekih klijenata tijekom hipnoze pojavi se iskustvo uz koje je njihov sustav prvi put naučio da svijet nije siguran. Može biti riječ o događaju koji se odrasloj osobi danas ne čini posebno važnim, ali ga je dijete u to vrijeme doživjelo bez podrške, razumijevanja ili mogućnosti da se zaštiti.

Hipnoterapija omogućuje da se takvo iskustvo ne samo razumije nego i drukčije unutarnje doživi. Klijent ranjenom dijelu sebe može pružiti resurse koje u prošlosti nije imao, odvojiti sadašnju stvarnost od stare opasnosti i promijeniti značenje koje je nesvjesni um pripisao događaju.

Regresija pritom nije uvijek potrebna i ne smije se provoditi na silu. Terapeut klijentu ne smije sugerirati što mu se navodno dogodilo niti ga usmjeravati prema pretpostavljenom sjećanju. Ponekad je učinkovitije raditi s osjećajem u sadašnjosti, simboličkom slikom, unutarnjim sukobom ili načinom na koji klijent u svojoj mašti predviđa buduće situacije.

Cilj nije izbrisati sjećanja, nego promijeniti emocionalnu i tjelesnu reakciju koja je s njima povezana.

Što istraživanja govore o hipnozi kod anksioznosti?

Rezultati istraživanja ohrabruju, ali ih je potrebno pošteno tumačiti. Najvažnija metaanaliza usmjerena posebno na anksioznost objavljena je 2019. godine i uključila je 15 istraživanja, odnosno 17 kontroliranih ispitivanja. Prosječna veličina učinka na završetku liječenja iznosila je 0,79, a pri najduljem praćenju 0,99. Autori su također ustanovili da je hipnoza bila učinkovitija kada je bila uključena u širi psihološki tretman nego kada se primjenjivala potpuno samostalno.

Širi pregled 49 metaanaliza, objavljen 2024. godine, obuhvatio je 261 različito primarno istraživanje hipnoze kod psihičkih i tjelesnih poteškoća. Gotovo svi analizirani učinci bili su usmjereni u korist hipnoze, a više od polovice dosegnulo je najmanje srednju veličinu učinka. Najčvršći dokazi utvrđeni su kod boli, medicinskih postupaka te rada s djecom i mladima. Autori su istodobno upozorili na značajne razlike između istraživanja i nedostatak izravnih usporedbi s već etabliranim terapijama.

Važna je i pilot-randomizirana studija iz 2023. godine, u koju je bilo uključeno 36 osoba s dijagnosticiranom agorafobijom. Klijenti su primili između osam i dvanaest individualnih hipnoterapijskih seansi tijekom tri mjeseca. U analizi prema načelu namjere liječenja hipnoterapija je postigla veće smanjenje simptoma od skupine na listi čekanja. Budući da je riječ o malom pilot-istraživanju bez usporedbe s aktivnom terapijom, rezultati su obećavajući, ali još nisu konačni.

Godine 2025. objavljeno je i manje randomizirano istraživanje s 45 sudionika koji su imali subkliničke simptome depresije i anksioznosti. Nakon dvanaest seansi i kognitivno-bihevioralna terapija i ericksonovska hipnoterapija značajno su smanjile simptome u usporedbi sa skupinom na listi čekanja, dok između dvaju aktivnih pristupa nije bilo statistički značajne razlike. Budući da sudionici nisu nužno imali dijagnosticiran anksiozni poremećaj i da je uzorak bio malen, ni ovo se istraživanje ne može primijeniti na sve osobe koje pate od anksioznosti.

Najnovija metaanaliza ericksonovske hipnoterapije iz 2026. godine uključila je osam randomiziranih istraživanja s ukupno 676 sudionika. Kod različitih kliničkih poteškoća pokazala je velik ukupni učinak u usporedbi s minimalnim tretmanom te rezultate usporedive s aktivnim terapijama. Budući da su uključene vrlo različite poteškoće i da je samo dio istraživanja bio povezan s anksioznošću, rezultate ne možemo smatrati izravnim dokazom učinkovitosti kod svih anksioznih poremećaja.

Ukupna slika, dakle, nije da je hipnoterapija čudesna metoda koja uvijek i kod svakoga uklanja anksioznost. Istraživanja pokazuju da može biti učinkovita, posebno kada je uključena u stručno osmišljen i individualno prilagođen terapijski proces. Dokazi za neke specifične anksiozne poremećaje ipak su još uvijek ograničeni i potrebna su veća, kvalitetno provedena istraživanja.

Antidepresivi i duboka iskustvena hipnoterapija

Medicinske smjernice među mogućnosti liječenja generaliziranog anksioznog poremećaja ubrajaju psihološki tretman i lijekove. Kada se osoba odluči za liječenje lijekovima, smjernice među ostalim preporučuju selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina, odnosno SSRI antidepresive. To predstavlja prevladavajući stav medicinske struke.

Moj stav, koji proizlazi iz dugogodišnjeg neposrednog rada s klijentima, kritičniji je kada je riječ o dubokoj iskustvenoj hipnoterapiji. Prema mojem iskustvu, kod osobe koja uzima antidepresive takvu je hipnoterapiju često vrlo teško provesti na istoj razini kao kod osobe koja ih ne uzima. Kod nekih klijenata kontakt s osjećajima, tijelom i unutarnjim zbivanjima toliko je oslabljen da je dublji rad gotovo nemoguće provesti.

To ne znači nužno da osoba ne može ući u hipnozu. Može se opustiti, zamišljati različite slike i reagirati na sugestije. Problem se pojavljuje kada želimo doći u neposredan kontakt s emocionalnim materijalom koji održava simptom. Kod nekih sam klijenata primjećivao emocionalnu otupjelost, ravnodušnost, smanjenu sposobnost osjećanja vlastitog tijela i dojam da više nisu potpuno svoji.

Pojava emocionalne otupjelosti opisana je i u istraživanjima. U istraživanju koje je obuhvatilo 669 osoba koje su uzimale antidepresive njih 46 posto izvijestilo je o emocionalnoj otupjelosti. Autori su upozorili da taj fenomen nije uvijek moguće jasno razlikovati od preostalih simptoma depresije, pa istraživanje samo po sebi ne dokazuje da je za otupjelost odgovoran isključivo lijek.

Također još nemamo dovoljno izravnih istraživanja koja bi dokazivala da antidepresivi sprječavaju hipnoterapiju ili smanjuju njezinu učinkovitost. Moja procjena njihova utjecaja na duboki iskustveni rad stoga ostaje kliničko opažanje, a ne općeprihvaćena znanstvena činjenica.

Ipak, moje je iskustvo da je kod znatnog dijela klijenata koji uzimaju antidepresive kontakt s unutarnjim iskustvom toliko promijenjen da je hipnoterapijski rad bitno otežan, a u nekim slučajevima gotovo neizvediv. To je važno otvoreno reći prije početka terapijskog procesa kako bi klijent imao realna očekivanja.

Ovo nije poziv na samostalno prekidanje uzimanja lijekova. Antidepresivi se ne smiju naglo ukinuti jer mogu nastupiti simptomi ustezanja i izrazito pogoršanje stanja. Svaka promjena doze ili načina liječenja mora se provoditi postupno i u suradnji s liječnikom koji je lijek propisao.

Koliko je hipnoterapijskih seansi potrebno?

Kod jasno ograničenog problema koji se pojavio nedavno i još nije snažno isprepleten s čovjekovim identitetom, odnosima i načinom života važan se pomak može dogoditi već tijekom jedne seanse. To ipak ne znači da možemo odgovorno obećati uklanjanje anksioznosti u jednom susretu.

Osoba koja dvadeset godina provjerava svoje tijelo, izbjegava brojne situacije i oko straha je izgradila čitav način života u pravilu treba više vremena. Osim početnog uzroka, potrebno je mijenjati i navike izbjegavanja, unutarnja tumačenja, odnos prema tijelu i očekivanje buduće opasnosti.

Zbog toga se broj seansi ne može pouzdano odrediti samo na temelju dijagnoze. Dvije osobe mogu imati panične napade, a njihovi unutarnji procesi mogu biti potpuno različiti. Kod jedne je u središtu strah od bolesti, kod druge neprorađeni gubitak, kod treće potreba za potpunom kontrolom, a kod četvrte dugogodišnje potiskivanje vlastitih emocija.

Cilj nije život bez ikakvog straha

Strah ima važnu zaštitnu funkciju. Bez njega ne bismo znali prepoznati stvarnu opasnost i primjereno na nju reagirati. Cilj hipnoterapije zato nije stvoriti čovjeka koji više nikada neće osjetiti tjeskobu.

Cilj je da osjećaj više ne preplavljuje osobu, da ga ona automatski ne tumači kao dokaz neposredne opasnosti i da ne mora organizirati cijeli život oko izbjegavanja. Klijent može osjetiti napetost, ostati u kontaktu s tijelom i unatoč njoj nastaviti s aktivnošću, odnosom ili odlukom koja mu je važna.

Kada strah više ne hranimo neprestanim bježanjem, provjeravanjem i katastrofičnim tumačenjima, energija koja je bila zarobljena u otporu može se početi izražavati drukčije. Čovjek je više ne doživljava samo kao prijetnju, nego i kao snagu, osjetljivost i životnu energiju.

Kako odabrati odgovarajućeg hipnoterapeuta?

Za rad s anksioznošću nije dovoljno poznavati nekoliko hipnotičkih indukcija ili sugestija. Terapeut mora znati procijeniti klijentovo stanje, uspostaviti siguran odnos, prepoznati granice svojih kompetencija i intenzitet rada prilagoditi pojedincu. Važni su odgovarajuće obrazovanje, praktično iskustvo, supervizija i jasan etički okvir.

Više informacija o stručnim standardima kliničke hipnoterapije možete pronaći na stranici ZKH – standardi kliničke hipnoterapije.

Kod prvog paničnog napada, novih ili neuobičajenih tjelesnih simptoma ili sumnje na tjelesnu bolest najprije je potrebno obaviti odgovarajuću medicinsku procjenu. Hipnoterapija ne zamjenjuje hitnu medicinsku ni psihijatrijsku pomoć.

Je li hipnoterapija primjerena za vas?

Možda razumijete svoju anksioznost, ali vaše tijelo i dalje reagira kao da ste u opasnosti. U tom slučaju moguće je da rad samo na racionalnoj razini ne dopire do razine na kojoj se problem održava. Hipnoterapija omogućuje da se s osjećajem susretnete drukčije: bez prisile, bez bježanja i bez potrebe da ga odmah uklonite.

Kada se počne mijenjati odnos prema strahu, može se promijeniti i reakcija tijela. Čovjek postupno otkriva da nije bespomoćna žrtva vlastitog unutarnjeg alarma i da mu osjećaji više ne moraju određivati kako će živjeti.

Izvori i istraživanja

  1. Valentine KE, Milling LS, Clark LJ, Moriarty CL. The Efficacy of Hypnosis as a Treatment for Anxiety: A Meta-Analysis. International Journal of Clinical and Experimental Hypnosis. 2019;67(3):336–363. doi: 10.1080/00207144.2019.1613863. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31251710/
  2. Rosendahl J, Alldredge CT, Haddenhorst A. Meta-analytic evidence on the efficacy of hypnosis for mental and somatic health issues: a 20-year perspective. Frontiers in Psychology. 2024;14:1330238. doi: 10.3389/fpsyg.2023.1330238. https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2023.1330238/full
  3. Fuhr K, Bender A, Wiegand A, et al. Hypnotherapy for agoraphobia—Feasibility and efficacy investigated in a pilot study. Frontiers in Psychology. 2023;14:1213792. doi: 10.3389/fpsyg.2023.1213792. https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2023.1213792/full
  4. Çınaroğlu M, Yılmazer E, Odabaşı C, Ülker SV, Hızlı Sayar G. Comparing Cognitive Behavioral Therapy and Ericksonian Hypnotherapy for subclinical depression and anxiety: a randomized controlled trial. American Journal of Clinical Hypnosis. 2025;67(3):288–304. doi: 10.1080/00029157.2025.2460581. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/39928057/