Aleksander Grunčić Krajnc, dr. med.

Dobra škola hipnoze ne uči vas samo kako nekoga uvesti u trans. Uči vas promatrati čovjeka, razumjeti njegovo unutarnje doživljavanje i prepoznati što se u terapijskom procesu doista događa. Prije svega, trebala bi vas naučiti razlikovati primjenu tehnike od istinskog terapijskog rada.

Poznavanje postupaka je važno. No što učiniti kada klijent reagira drukčije nego što je opisano u uputama? Kada kaže da mu je bolje, ali pri razgovoru o prvotnom problemu ponovno osjeti istu uznemirenost? Kada želi promjenu, a istodobno ga nešto u toj promjeni plaši?

Tada nije dovoljno znati koju rečenicu treba izgovoriti sljedeću. Potrebni su razumijevanje, iskustvo i sposobnost da ostanete uz čovjeka pred sobom.

Zato mi se pri odabiru edukacije važnijim od pitanja „Koliko ću tehnika naučiti?” čini pitanje: „Kakav ću hipnoterapeut postati uz pomoć ove škole?”

Tehnike su pomoćni kotačići, a ne krajnji cilj

Polaznicima Akademije hipnoterapije često kažem da su tehnike poput pomoćnih kotačića. Na početku pružaju oslonac, pomažu razumjeti redoslijed i omogućuju nam da se posvetimo pojedinim vještinama. Njihova svrha, međutim, nije da o njima zauvijek ovisimo.

Sportaš na treningu radi sklekove, trči, isteže se i vježba pojedine elemente igre. Tijekom utakmice ne ponavlja vježbe s treninga istim redoslijedom. Koristi sposobnosti koje je razvio i reagira na ono što se događa.

Slično je i s učenjem hipnoterapije. Vježbama razvijamo slušanje, promatranje, prisutnost, uporabu jezika i sposobnost praćenja unutarnjeg iskustva. U radu s klijentom povezujemo te vještine prema onome što se doista događa.

Moj cilj nije da polaznik na kraju edukacije pred svakim klijentom ponovi isti naučeni postupak. Želim da razumije što radi, zašto to radi i kada ima smisla promijeniti smjer.

Cilj nije znati što više postupaka napamet. Cilj je prepoznati načelo i znati ga primijeniti u stvarnoj situaciji.

Kada razumijete načelo, možete oblikovati vlastite rečenice, prilagođavati se klijentu i postupno razvijati vlastiti stil. Tehnika postaje alat, a ne nešto čemu morate podrediti čovjeka.

Dobra škola hipnoze uči vas promatrati, a ne samo govoriti

Kada razmišljamo o hipnozi, brzo pomislimo na riječi: što reći, kako oblikovati sugestiju i koji izraz upotrijebiti. Međutim, u svojem poučavanju velik naglasak stavljam na ono što se događa prije nego što terapeut progovori.

Što primjećujete kod čovjeka pred sobom? Što vam govori o svojem doživljavanju? Pratite li doista njega ili ponajprije vlastitu predodžbu o tome kako bi seansa trebala izgledati?

Dobar primjer je pristup koji nazivamo nesvjesni set. U njemu polazimo od onoga što je kod klijenta već prisutno: treptanja, promjene disanja, mirovanja tijela, unutarnje slike ili osjećaja. Najprije to primijetimo i istražimo, a zatim sugestijom povežemo s mogućnošću transa ili unutarnjeg učenja.

Ne treba nam unaprijed pripremljen prizor. Polazište je čovjek pred nama.

Pritom polaznike učim važnoj razlici: primijetiti promjenu još ne znači znati što ta promjena znači. Ako se klijentovo disanje promijeni, ne zaključujemo automatski da poznajemo njegovo unutarnje stanje. Pitamo ga i istražujemo zajedno s njim.

Takva vježba zato nije namijenjena samo učenju indukcije. Služi i razvijanju načina rada u kojem terapeut ne nameće vlastito tumačenje, nego uči pratiti klijentovo iskustvo.

Sugestija daje događanju značenje i smjer

U našem načinu rada sugestija ima središnje mjesto. Nešto što klijent primijeti ili doživi povezujemo s mogućnošću daljnjeg istraživanja, učenja ili promjene.

Ako klijent već primjećuje određeni osjećaj, možemo ga pozvati da ga znatiželjno istraži. Ako primijeti mirovanje tijela, možemo to povezati s mogućnošću usmjeravanja pozornosti prema unutra. Ako se pojavi unutarnja slika, terapeut mu ne mora objašnjavati njezino značenje. Može mu pomoći da otkrije što ta slika znači njemu.

Pritom je ključno razumjeti što radimo sugestijom. Ne radi se samo o izgovaranju rečenica koje zvuče hipnotički. Pitanje je kamo usmjeravamo pozornost i kakav prostor otvaramo klijentovu iskustvu.

Zato dobra škola hipnoze, prema mojim kriterijima, ne podučava samo unaprijed pripremljene sugestije. Uči i razumijevanju njihove svrhe, oblikovanju jezika prema konkretnoj osobi i promatranju njezina odgovora.

Razumijevanje nesvjesnog uma više je od poznavanja tehnika

Ako edukacija većinu vremena posvećuje postupcima, a vrlo malo istraživanju unutarnjih motiva, sukoba i načina izbjegavanja, prema mojem mišljenju izostavlja ključan dio pripreme hipnoterapeuta.

U svojem radu ne pitam se samo čega se klijent želi osloboditi. Zanima me i što mu određeni način reagiranja znači. Što bi za njega značilo kada bi se doista promijenio? Čemu bi se morao približiti? Što bi u svojem životu morao učiniti drukčije?

Zamislite osobu koja želi postati odlučnija, a istodobno odlučnost povezuje s opasnošću da će izgubiti naklonost drugih. Njezinu želju za promjenom nije dovoljno samo podržati rečenicom da će odsad biti samopouzdana. Ima smisla istražiti i njezin strah od posljedica te promjene.

Upravo takvu unutarnju dinamiku želim približiti polaznicima. Ne samo sadržaj klijentovih misli nego i odnos između njegovih želja, strahova, potreba i predodžbe o sebi.

Pritom uključujem i dublja, kontemplativna znanja eneagrama. Promatram ga kao kartu za istraživanje motiva i obrambenih obrazaca, a ne kao dijagnozu ili način da čovjeka zatvorimo u određenu kategoriju osobnosti. Zanima nas što pokušava sačuvati, što izbjegava i što teško dopušta samome sebi.

Nijedna karta, međutim, ne smije zamijeniti čovjeka pred nama. Njezina je vrijednost u pitanjima koja nam pomaže otvoriti, a ne u tome da nam pruža unaprijed pripremljene odgovore.

Hipnoterapeut mora istražiti i sebe

U svojem poučavanju polazim od temeljnog uvjerenja: klijenta možemo istinski pratiti samo do one dubine do koje smo spremni susresti sebe i do koje smo taj susret i sami iskusili.

O strahu možemo mnogo pročitati. Možemo poznavati brojne tehnike rada s njim. No za mene je nešto drugo kada smo se i sami susreli s vlastitim strahom i primijetili na koje mu sve načine pokušavamo pobjeći.

Slično vrijedi za tugu, sram, bespomoćnost ili osjećaj praznine. Tijekom edukacije zanima me što se događa u budućem terapeutu kada se klijent susretne s takvim iskustvom. Može li ostati prisutan? Osjeća li potrebu da što prije zaustavi neugodno doživljavanje? Želi li pomoći klijentu ili ponajprije smanjiti vlastitu nelagodu koju osjeća uz njega?

Kada govorim o tome da terapeut u istraživanju sebe mora ići do kraja, ne mislim da mora imati savršen život. Mislim na iskrenost vlastitog istraživanja: da se ne zaustavlja uvijek kod prvog objašnjenja, utjehe ili ugodnog osjećaja, nego je spreman susresti i ono što bi najradije izbjegao.

Istodobno, osobno iskustvo ne zamjenjuje stručno znanje. Nije dovoljno da je netko mnogo istraživao sebe ako ne zna slušati drugoga, razumjeti terapijski proces i prepoznati granice vlastitih kompetencija.

U dobroj edukaciji stručni i osobni razvoj moraju ići ruku pod ruku.

Ugodan osjećaj na kraju seanse još nije cijeli odgovor

Jedna od važnijih stvari kojima želim naučiti budućeg hipnoterapeuta jest da se ne zadovolji samo vlastitim dojmom da je seansa dobro prošla.

Klijent kaže da se osjeća bolje. Terapeut je zadovoljan. Oboje bi željeli da je posao završen. No za mene je tada važno još jedno pitanje: što se događa kada se klijent ponovno približi onome zbog čega je došao?

Zamislite da se osoba nakon rada na strahu od javnog nastupa osjeća mirno. No kada zamisli da stoji pred publikom, kaže: „Sada je znatno bolje. Samo, i dalje ne smijem pogriješiti.”

Upravo bih toj rečenici želio posvetiti pozornost. Ne zato što bi terapeut posvuda trebao tražiti dodatne probleme, nego zato što je klijent sam pokazao nešto što mu je još važno.

Možda je ostao čvor koji još nismo razvezali. Ako ono što održava problem ostane netaknuto, problem se nakon seanse može ponovno pojaviti.

Pritom se ne radi nužno o svjesnom zavaravanju. U svojem pristupu uzimam u obzir i mogućnost da klijent želi olakšanje, ali mu je i dalje teško približiti se nečemu neugodnom. Zato nam nije potrebno nepovjerenje prema njegovim riječima, nego dovoljno pažljivo zajedničko istraživanje, uz poštovanje njegova iskustva.

Dobra škola hipnoze uči provjeravati promjenu i poštovati granice

Polaznike zato učim da zajedno s klijentom provjere što se promijenilo. Kako sada doživljava prvotnu situaciju? Što je drukčije? Što je ostalo? Kako će promjenu prepoznati u svakodnevnom životu?

Svrha provjere nije dokazivanje terapeutove uspješnosti. Svrha je dobiti jasniju sliku klijentova iskustva i onoga čemu još treba posvetiti pozornost.

Istodobno, razvezivanje čvora ne znači da svaku seansu moramo produljivati dok ne nestane svaki neugodan osjećaj. Za mene „ići do kraja” ne znači ići na silu. Važno je poštovati klijentov tempo, dogovorene ciljeve i granice terapijskog rada.

Od budućeg hipnoterapeuta očekujem i da nauči prepoznati kada mu je potrebna supervizija, dodatno znanje ili suradnja s drugim stručnjakom. Samostalnost nije uvjerenje da sve možemo sami. Ona uključuje i sposobnost da odgovorno procijenimo što još ne znamo.

Škola hipnoze treba vam pomoći razviti vlastiti način rada

Na Akademiji hipnoterapije cilj mi je povezati učenje tehnika s razumijevanjem načela, istraživanjem sebe i razvojem samostalnog terapijskog razmišljanja. Dvogodišnji program uključuje predavanja, praktične vježbe, kliničke demonstracije, superviziju i mentorstvo.

Ne želim da polaznici postanu moje kopije. Želim da razumiju što rade, da prepoznaju vlastiti način rada i da ga znaju prilagoditi čovjeku pred sobom.

Kada birate školu hipnoze, zato nemojte provjeravati samo popis tehnika. Pitajte i kako ćete razvijati razumijevanje klijenta, kako ćete dobivati povratne informacije i koliko će prostora biti posvećeno vašem vlastitom istraživanju.

Dobra škola hipnoze ne uči vas samo što učiniti. Pomaže vam razviti sposobnost da prepoznate što čovjeku pred vama doista treba.

Više o našem načinu edukacije saznajte na stranici Škola hipnoze – Akademija hipnoterapije, gdje se možete prijaviti i na uvodni razgovor.