Važno: psihotropne lijekove nemojte prestati uzimati sami. Nagli prekid uzimanja antidepresiva ili benzodiazepina može izazvati ozbiljne simptome ustezanja. Odluka o smanjenju ili ukidanju mora se temeljiti na individualnoj medicinskoj procjeni i odvijati u suradnji s liječnikom koji preuzima odgovornost za liječenje.


Lijek može biti pojas za spašavanje. Problem nastaje kada ga čovjeku zalijepimo na tijelo.


Psihotropni lijekovi mogu biti korisni, u određenim okolnostima čak i nužni. Osoba koja je u dubokoj depresiji, ne spava, ne jede, ne uspijeva ustati iz kreveta ili razmišlja o samoubojstvu, možda u tom trenutku ne treba filozofsku raspravu o svom djetinjstvu – treba joj sigurnost, stabilizacija, stručna procjena i katkad i lijek. Slično tome, osoba u akutnoj psihozi možda ne treba trenutno istraživanje podsvijesti, nego kontakt sa stvarnošću, sigurno okruženje i odgovarajuće psihijatrijsko liječenje.


No iz priznanja da lijekovi mogu biti korisni ne slijedi da je svako propisivanje smisleno. Isto tako ne slijedi da svaka osoba koja počne uzimati antidepresiv ili sredstvo za smirenje mora lijek uzimati godinama ili čak cijeli život. Lijek može biti pojas za spašavanje – pitanje je pomaže li čovjeku da ponovno nauči plivati, ili mu samo onemogućava da uopće još osjeti vodu.


Kad čovjek više nije jako tužan – ali istinski živ također nije


U svojoj sam praksi susreo ljude koji su mjesecima govorili o teškim životnim iskustvima, gubicima, odnosima i djetinjstvu, a da im se pritom nije ovlažilo oko. Nisu djelovali mirno. Djelovali su smrznuto. Nisu se osjećali jako loše, ali nisu se osjećali ni dobro. Nisu bili u kontaktu s očajem, ali ni s radošću. Nisu bili preplavljeni strahom, ali nisu osjećali ni pravu bliskost, kreativnost ili unutarnji nadahnuće. Kao da je netko utišao glasnoću cijelog života.


Takva iskustva ne smijemo automatski pripisati lijeku – emocionalna utrnulost može biti i dio depresije, traumatskog odgovora, sagorijevanja ili disocijacije. No neki ljudi je izrazito povezuju s antidepresivima. U jednom istraživanju emocionalnu je utrnulost prijavilo oko 46 % osoba liječenih antidepresivima, pri čemu su autori naglasili da može biti povezana i s lijekom i s preostalom depresivnom simptomatologijom. Druga istraživanja nisu pokazala jasno smanjenje emocionalne reaktivnosti kod svih lijekova, pa slika nije jednostavna.


Upravo zato ne smijemo razmišljati ideološki. Nije istina da antidepresivi uvijek čovjeka pretvore u emocionalno praznu ljušturu. Isto tako nije istina da emocionalna utrnulost ne postoji samo zato što je u službenom opisu lijeka napisana sitnim slovima. Ako čovjek kaže: »Ne patim više toliko, ali ni ne osjećam više ništa stvarno,« moramo ga shvatiti ozbiljno.

Antidepresiv nije otrov. Isto tako nije odgovor na svaku ljudsku bol.


Rasprava o antidepresivima često se pretvori u vjerski rat. S jedne su strane ljudi koji tvrde da su lijekovi prijevara i da nikome ne pomažu. S druge su strane ljudi koji na svaku sumnju reagiraju kao da je kritika lijeka napad na cijelu medicinu. Oboje je intelektualno lijeno.


Velika mrežna metaanaliza 522 istraživanja pokazala je da su proučavani antidepresivi kod akutnog velikog depresivnog poremećaja u prosjeku bili učinkovitiji od placeba. To znači da antidepresivi nekim ljudima doista pomažu – svakako ne znači da pomažu svima, da su učinci uvijek veliki ili da liječenje mora automatski biti dugotrajno. I NICE smjernice razlikuju blažu i težu depresiju: kod manje teške depresije antidepresive ne preporučuju rutinski kao prvi izbor, osim ako ih osoba nakon informiranog razgovora sama poželi, dok su kod teže depresije antidepresivi, psihološka terapija i njihova kombinacija među mogućim načinima prvog liječenja.


To je mnogo razumnija pozicija: kod nekih ljudi lijekovi nisu potrebni, kod nekih su privremeno korisni, kod nekih smanje simptome dovoljno da čovjek uopće može započeti psihoterapijski rad, kod nekih izazovu nuspojave, utrnulost ili poteškoće pri ukidanju, a kod nekih se korist i šteta tijekom vremena mijenjaju. Lijek zato ne smije postati identitet. Dijagnoza nije osobnost. Recept nije doživotna presuda.


Tepih preko problema


Ponekad psihotropni lijek djeluje kao tepih koji prekrijemo preko razbijenog stakla. U akutnoj krizi to može biti smisleno – čovjeku onemogući da bosim stopalima stane na krhotine i omogući mu da diše, spava i donekle se stabilizira. Problem nastaje kad zaboravimo da je staklo i dalje ispod tepiha. Budući da ga više ne vidimo, počnemo govoriti da problem ne postoji.


Simptom se smanjio. No je li se riješio odnos koji čovjeka uništava? Je li se promijenio traumatski odgovor? Je li čovjek prestao živjeti u neprestanom strahu od napuštanja? Je li njegovo tijelo prestalo reagirati kao da je opasnost i dalje prisutna? Je li pronašao smisao? Je li naučio osjećati? Je li postao slobodniji?


Smanjenje simptoma je važno, katkad je prvi nužni cilj liječenja. No nije uvijek isto što i promjena obrasca koji ih stvara ili održava. Ako čovjeka samo pitamo je li manje tužan nego prije tri mjeseca, možemo previdjeti važnije pitanje: je li življi.


Benzodiazepini: mir koji posuđujemo uz kamatu


Benzodiazepini mogu vrlo brzo smanjiti tjeskobu, mišićnu napetost, nesanicu i panično uzbuđenje. Upravo je u tome njihova snaga. I upravo je u tome njihova opasnost. Kad tableta u dvadeset minuta utiša unutarnji alarm, čovjek brzo nauči da je tableta odgovor – ne zato što bi bio slab, nego zato što je njegov živčani sustav naučio vrlo učinkovitu vezu: tjeskoba → lijek → olakšanje.


FDA upozorava da se fizička ovisnost o benzodiazepinima može razviti i uz propisanu upotrebu, katkad već nakon nekoliko dana ili tjedana redovitog uzimanja, a nagli prekid može izazvati ozbiljne, u pojedinim slučajevima i po život opasne reakcije ustezanja. Kod dugotrajne upotrebe, osobito kod starijih osoba, važni su i pospanost, padovi, prijelomi, delirij i kognitivne poteškoće. Istraživanja o izravnoj uzročnoj vezi s demencijom nisu potpuno usuglašena, pa nije stručno pošteno tvrditi da benzodiazepini uvijek uzrokuju demenciju – no postoji dovoljno razloga za veliku oprez, osobito kod dugotrajnog uzimanja i kod starijih osoba.


Radio sam s klijentom koji je 25 godina uzimao benzodiazepine i imao je već očite kognitivne poteškoće. Nakon dva mjeseca hipnoterapije postupno je potpuno ukinuo lijek. Kada je to rekao svom liječniku obiteljske medicine, liječnik mu isprva nije vjerovao da je nakon toliko godina uspio prestati uzimati benzodiazepine. Taj pojedinačni slučaj ne dokazuje da je baš lijek uzrokovao njezin kognitivni pad, no može nas natjerati na neugodno pitanje: kako je moguće da netko četvrt stoljeća prima sredstvo za smirenje, a da se dovoljno odlučno nitko ne zapita pomaže li mu još?


Smjernice Svjetske zdravstvene organizacije danas benzodiazepine općenito ne preporučuju kao dugoročno liječenje anksioznih poremećaja zbog mogućnosti ovisnosti i ograničene dugoročne učinkovitosti. To ne znači da nemaju mjesto u medicini. Znači da »nastavite uzimati isto« ne smije biti automatski odgovor desetljeće za desetljećem.


Ukidanje lijeka nije administrativna sitnica


Ovdje moram biti posve jasan: benzodiazepine i antidepresive nije sigurno ukidati po univerzalnom rasporedu. Nije moguće odgovorno obećati da će svaka osoba za šest tjedana biti bez lijekova. Netko tko lijek uzima nekoliko mjeseci nije u istom položaju kao netko tko ga uzima 15 ili 25 godina.
Važni su vrsta lijeka, doza, poluvrijeme raspada, trajanje uzimanja, prethodni pokušaji smanjenja, istodobni lijekovi, zdravstveno i psihičko stanje, stabilnost životnih okolnosti te odgovor na svaki pojedini korak.


NICE preporučuje polagano, postupno i individualno smanjivanje doze. Kod antidepresiva postupak može trajati nekoliko tjedana ili mjeseci, a brzina mora biti prilagođena simptomima osobe. Kod benzodiazepina smjernice ASAM-a kao uobičajenu početnu točku spominju smanjenja od otprilike 5–10 % svaka dva do četiri tjedna, no naglašavaju da se plan prilagođava pojedincu i da se dugotrajna upotreba ne smije naglo prekinuti. To nisu upute za samostalno ukidanje, nego dokaz da jedan jedinstveni šesttjedni protokol za sve ljude nije stručno siguran.


Kod ukidanja treba razlikovati i povratak izvorne tegobe, simptome ustezanja, privremeno pojačanu tjeskobu, nesanicu, emocionalnu nestabilnost, tjelesne simptome i ozbiljnije pogoršanje psihičkog stanja. Ako sve to nazovemo samo »povratkom bolesti«, čovjek može steći dojam da bez lijeka ne može živjeti, iako možda doživljava reakciju ustezanja. S druge strane, jednako je opasno svako pogoršanje proglasiti ustezanjem i previdjeti stvarni povratak depresije, manije ili psihoze. Zato proces mora voditi liječnik odnosno odgovarajuće osposobljen propisivač u suradnji s drugim terapeutima. Hipnoterapija taj proces može podržati. Ne smije ga, međutim, zamijeniti.


Antipsihotici nisu namijenjeni samo ljudima koji su opasni


I ovdje je potrebna veća preciznost. Antipsihotici nisu smisleni samo kad je osoba opasna sebi ili drugima – koriste se kod psihoza, shizofrenije, manije, psihotične depresije i nekih drugih težih stanja, gdje mogu smanjiti sumanute ideje, halucinacije, dezorganizaciju te opasnost od povratka bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija među učinkovite oblike liječenja shizofrenije ubraja lijekove, psihoedukaciju, obiteljske intervencije, kognitivno-bihevioralnu terapiju i psihosocijalnu rehabilitaciju. Lijek dakle nije cjelokupno liječenje, ali može biti važan dio liječenja.
Osobu u akutnoj psihozi ne smijemo uvjeravati da prekine lijek kako bismo mogli »doći do njezine podsvijesti«. To ne bi bilo hrabro. Bilo bi neodgovorno. Kritika pretjeranog propisivanja ne smije postati drugi oblik dogmatizma u kojem lijek uvijek predstavlja neprijatelja.


Farmaceutska industrija nije dobrotvorna ustanova


Farmaceutska tvrtka je gospodarsko društvo. Njezina zadaća nije samo poboljšanje zdravlja, nego i stvaranje prihoda, rast tržišnog udjela i prodaja proizvoda. To samo po sebi ne znači da su lijekovi loši – tvrtka istodobno može stvarati dobit i proizvoditi korisne lijekove. No pretvarati se da financijski interesi ne utječu na istraživanje, objavljivanje i propisivanje bilo bi naivno.


Analiza istraživanja antidepresiva registriranih pri FDA pokazala je izrazito selektivno objavljivanje rezultata: pozitivna su istraživanja objavljivana mnogo češće i povoljnije prikazivana, zbog čega je učinkovitost u objavljenoj literaturi izgledala veća nego u podacima regulatora. Druga je analiza utvrdila da je 79 % pregledanih metaanaliza antidepresiva imalo neku industrijsku povezanost, a metaanalize čiji su autori bili zaposleni kod proizvođača proučavanog lijeka u sažecima su znatno rjeđe spominjale negativne nalaze ili ograničenja.


Istraživanja su pokazala i vezu između isplata farmaceutskih tvrtki liječnicima i većeg propisivanja promoviranih lijekova. To ne znači da je svaki liječnik podmićen ili da je svaki recept pogrešan. Znači, međutim, da sustav financijskih poticaja postoji i da ga moramo otvoreno razmatrati. Najopasnija medicina nije ona koja koristi lijekove. Najopasnija je medicina koja ne podnosi pitanja.


Kad lijek postane zamjena za odnos?


Čovjek dođe na desetminutni pregled i dobije recept. Nitko ga ne pita što se dogodilo u njegovu životu, kad je počela tjeskoba, što se događa u njegovu odnosu, kako spava, pije li alkohol, živi li u okruženju u kojem ga netko svaki dan ponižava, je li njegova tuga možda normalna reakcija na gubitak, je li njegova iscrpljenost posljedica nemogućeg načina života i što mu simptom pokušava reći.


Umjesto toga ljudska se nevolja brzo prevede u kemijski problem. Tuga postane manjak molekule. Strah postane kvar. Nesanica postane indikacija za sedativ. Usamljenost postane dijagnoza. Katkad je dijagnoza točna i lijek pomaže. Katkad je dijagnoza samo brža od priče.


Zašto psihotropni lijekovi mogu otežati dubok hipnoterapijski rad?


Ovdje ne govorim o univerzalnom pravilu, nego o kliničkom zapažanju. Kod nekih ljudi lijek smanji kaos upravo dovoljno da prvi put mogu sigurno sudjelovati u terapiji – u tom slučaju lijek proces ne ometa, nego ga omogućuje. Kod drugih pak izrazita sedacija ili emocionalna utrnulost otežava kontakt s tjelesnim osjećajima, tugom, ljutnjom, spontanim slikama, unutarnjim resursima i emocionalnim značenjem prošlih događaja. Ako čovjek ne može osjetiti ni bol ni olakšanje, teško je znati je li došlo do unutarnje promjene ili samo do intelektualnog razgovora o promjeni.


Zato ne vjerujem u automatski odgovor: »Svi klijenti na lijekovima nisu prikladni za hipnoterapiju.« Isto tako ne vjerujem ni u suprotan automatski odgovor: »Lijekovi nemaju nikakav utjecaj na proces.« Potrebna je individualna procjena. Moramo pitati zašto osoba uzima lijek, tko ga je propisao, koliko dugo ga uzima, kakva je trenutačna korist, kakve su nuspojave, je li stanje stabilno, radi li se o blagoj tjeskobi, težoj depresiji, bipolarnom poremećaju, psihozi ili nečem drugom, postoji li rizik od samoubojstva ili samoozljeđivanja i je li liječnik uključen u proces. Bez tih odgovora svaki je ideološki stav neodgovoran.


Što hipnoterapija može ponuditi?


Hipnoza je stanje usmjerene pažnje u kojem se može smanjiti uobičajena opterećenost vanjskim zbivanjima i povećati pristup unutarnjem doživljavanju, slikama, osjećajima i sugestijama. Čovjek pritom u pravilu ne gubi svijest ni volju.
Hipnoterapija čovjeku može pomoći da regulira tjeskobu i tjelesnu uzbuđenost, prepoznaje automatske reakcije, razvije drugačiji odnos prema unutarnjim osjećajima, ojača osjećaj sigurnosti, pristupi unutarnjim resursima, mijenja neželjene navike, radi s maštom, sjećanjima i značenjima te razvije samohipnozu i sposobnost samoregulacije.
Dokazi nisu jednako snažni za sve tegobe. Hipnoza ima dobru potporu kod nekih oblika boli, sindroma iritabilnog crijeva i tjeskobe povezane s medicinskim zahvatima. Kod depresije postoje obećavajuća istraživanja, no noviji sustavni pregled još nije pronašao dovoljno pouzdanih dokaza za opću kliničku preporuku kao samostalno liječenje depresije. To je važno – hipnoterapiju ne smijemo prodavati kao čudesno rješenje za svako psihijatrijsko stanje. Ako od farmaceutske industrije zahtijevamo poštenje, moramo ga zahtijevati i od sebe.


Klijent nije prazna čaša


U klijentu ne vidim pokvareni stroj koji trebam popraviti. Isto tako ga ne vidim ni kao praznu čašu u koju trebam uliti svoje odgovore. Čovjek u sebi često već nosi sposobnost ozdravljenja, sjećanja na sigurnost, kreativnost, intuiciju, vrijednosti, ljubav, tjelesnu inteligenciju i mogućnost novog odgovora. Problem je u tome što su ti resursi prekriveni automatskim reakcijama, starim obranama i naučenim uvjerenjima.


Zadaća terapeuta nije objasniti klijentu kako mora živjeti. No rečenica »terapeut nikad ne smije davati savjete« također je previše apsolutna. Terapeut katkad mora upozoriti na opasnost, dati medicinsko ili psihološko objašnjenje, preporučiti dodatnu dijagnostiku, uputiti klijenta psihijatru ili drugom liječniku, jasno postaviti granicu, djelovati kod suicidalne ugroženosti i objasniti zašto je nagli prekid uzimanja lijeka opasan. Razlika je između stručne informacije i preuzimanja vlasti nad klijentovim životom. Dobar terapeut ne govori: »Ja znam kakvi morate postati.« Dobar terapeut pomaže stvoriti uvjete u kojima klijent sam može prepoznati što je za njega istinito.


U hipnozi ništa ne prisiljavamo


Prava hipnoterapija nije prodiranje u podsvijest. Nije rušenje obrane silom. Nije teatralno kopanje po traumama. Nije dokazivanje moći terapeuta. Klijenta nježno vodimo prema prostoru u kojem može početi slušati nešto dublje od uobičajenog unutarnjeg komentara. Ondje može otkriti da njegov strah nije njegov identitet, da prošli događaj više nije sadašnjost, da tijelo zna osjetiti sigurnost, da ne mora slušati svaku misao, da ima više mogućnosti nego što ih je vidio u stanju krize, i da ispod problema postoji dio njega koji problem nije uništio.
Postoji dio vas kojeg se nijedan problem ne može dotaknuti. Hipnoterapija nije nametanje odgovora, nego susret u prostoru u kojem se vaš odgovor može sam pokazati.


Kako bi trebao izgledati siguran proces?


Kod osobe koja uzima psihotropne lijekove, siguran proces trebao bi uključivati sljedeće korake.
1. Razumijevanje dijagnoze. Nije svejedno uzima li netko lijek zbog blage depresije, paničnog poremećaja, bipolarnog poremećaja, psihoze, epilepsije, kronične boli, nesanice ili suicidalnog rizika.
2. Razumijevanje lijeka. Važni su vrsta lijeka, doza, trajanje, učinak, nuspojave, prethodna ukidanja te drugi lijekovi i alkohol.
3. Suradnja s propisivačem. Ako se razmišlja o smanjenju lijeka, plan mora biti usklađen s liječnikom koji lijek propisuje odnosno preuzima odgovornost za promjenu terapije.
4. Prvo stabilnost. Cilj nije što brži život bez lijekova, nego sigurniji i slobodniji život. Katkad to uključuje ukidanje, katkad smanjenje, katkad nastavak uzimanja lijeka, katkad promjenu lijeka.
5. Praćenje. Treba pratiti san, tjeskobu, raspoloženje, tjelesne simptome, suicidalne misli, pojavu manije ili psihoze, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja i simptome ustezanja.
6. Psihoterapijski i hipnoterapijski rad. Smanjenje lijeka samo po sebi ne rješava problem. Ako čovjeku uklonimo tepih, a staklo ostane na podu, nismo mu pomogli. Tada počinje rad na uzrocima nevolje, traumatskim odgovorima, odnosima, tjelesnoj regulaciji, emocionalnom kontaktu, načinu života, unutarnjim resursima i smislu.


Nisam protiv lijekova. Protiv sam automatizma.


Nisam protiv psihijatrije. Nisam protiv antidepresiva. Nisam protiv antipsihotika. Nisam protiv benzodiazepina koji se koristi kratkotrajno, promišljeno i s jasnim planom.


Protiv sam, međutim, toga da se čovjeku nakon kratkog razgovora propiše lijek, a zatim se deset godina nitko ozbiljno ne zapita treba li mu i dalje. Protiv sam toga da emocionalnu utrnulost nazivamo ozdravljenjem. Protiv sam toga da simptome ustezanja automatski proglašavamo dokazom doživotne bolesti. Protiv sam toga da dobit industrije tretiramo kao nevažnu sitnicu. Protiv sam toga da se svaka sumnja u lijek proglasi opasnim napadom na znanost.


No i suprotna je dogma opasna. Čovjek nije prosvjetljeniji zato što odbija lijek. Terapeut nije hrabriji zato što klijentu savjetuje nagli prekid. Hipnoterapija nije dublja zato što niječe biologiju. Prava stručnost počinje ondje gdje smo sposobni istodobno vidjeti korist i opasnost – bez slijepog obožavanja i bez slijepe mržnje.


Lijek bi trebao otvoriti vrata, ne postati soba


Najsmislenija upotreba psihotropnog lijeka često je ta da čovjeku omogući san, osnovnu stabilnost, manju preplavljenost, sposobnost sudjelovanja u terapiji i dovoljno energije za promjenu životnih okolnosti. Lijek može otvoriti prostor za rad. Ne bi, međutim, trebao automatski postati cjelokupan rad.
Ako nakon pet godina ostaju isti odnosi, isti strahovi, ista unutarnja praznina i ista ovisnost o vanjskoj regulaciji, moramo se zapitati je li čovjek izliječen ili samo održavan. To pitanje nije napad na medicinu. To je medicina.


Zaključak


Psihotropni lijekovi imaju svoje mjesto. Hipnoterapija ima svoje mjesto. Psihoterapija ima svoje mjesto. Medicina ima svoje mjesto. Problem nastaje kad jedno oruđe proglasimo cjelokupnom stvarnošću.
Čovjek nije samo kemija. No isto tako nije ni samo priča. On je tijelo, živčani sustav, odnos, sjećanje, podsvijest, životno okruženje, biologija i nešto što nadilazi sva naša objašnjenja.


Zato nije dovoljno pitati djeluje li lijek. Moramo pitati što znači da djeluje. Samo smanjuje simptom? Omogućuje li čovjeku život? Kolika je cijena? Nastavlja li se korist i dalje? Je li propisivanje redovito preispitivano? Odvija li se i rad na dubljoj razini? Ima li čovjek mogućnost slobodne i informirane odluke?


I prije svega: pati li čovjek samo manje – ili postaje i življi, slobodniji i povezaniji sa samim sobom?


Više o mom pristupu možete pročitati na stranici klinička hipnoterapija. Za stručnjake i pojedince koji žele razumjeti siguran, etičan i cjelovit rad s hipnozom izvodimo i dvogodišnji studij na Akademiji hipnoterapije.


Često postavljana pitanja


Mogu li doći na hipnoterapiju ako uzimam antidepresive? Uzimanje antidepresiva samo po sebi ne znači da hipnoterapija apsolutno nije moguća. Važni su razlog liječenja, trenutačno psihičko stanje, učinak lijeka, nuspojave i ciljevi terapije. O eventualnoj promjeni doze potrebno se dogovoriti s propisivačem.


Sprječavaju li antidepresivi hipnozu? Ne nužno, iako po mom iskustvu dosta otežavaju proces hipnoterapije. Izrazita sedacija ili emocionalna utrnulost mogu otežati pristup osjećajima i unutarnjim reakcijama. Potrebna je individualna procjena.


Može li hipnoterapija zamijeniti antidepresive? Ne postoji univerzalan odgovor. Hipnoterapija nekim ljudima može pomoći kao samostalan ili dopunski pristup, no ne smije automatski zamijeniti medicinsko liječenje teške depresije, bipolarnog poremećaja, psihoze ili akutne suicidalne ugroženosti. Dokazi za hipnozu kod depresije obećavajući su, no još nisu dovoljno jedinstveni za opću preporuku kao zamjenu za standardno liječenje.


Mogu li prekinuti uzimanje benzodiazepina čim se osjetim bolje? Ne. Kod redovitog odnosno dugotrajnog uzimanja nagli prekid može biti opasan. Smanjenje mora biti postupno, individualno i medicinski nadzirano.


Uzrokuju li antidepresivi ovisnost? Antidepresivi se obično ne smatraju lijekovima koji uzrokuju ovisnost na isti način kao benzodiazepini ili opioidi. Mogu, međutim, uzrokovati tjelesnu prilagodbu i simptome ustezanja kod naglog ili prebrzog smanjenja.


Jesu li psihotropni lijekovi samo proizvod farmaceutskog lobija? Mnogi lijekovi imaju dokazanu kliničku korist. Postoje, međutim, stvarni i dokumentirani problemi povezani s industrijskim financiranjem, selektivnim objavljivanjem istraživanja i utjecajem marketinga na propisivanje. Zato nam je potrebna transparentnost i kritička prosudba, a ne jednostavno uvjerenje da su svi lijekovi dobri ili svi loši.